Jean-François Antonioli

Jean-François Antonioli, rođen je u Lausannei, Švicarska, 1959. Nakon studija kod Fausta Zadre, učenika legendarnog Vincenza Scaramuzze, i dobivanja Prve nagrade za virtuoznost na Konzervatoriju u Lausannei, produbio je svoje umjetničko znanje više od 3 godine s Pierreom Sancanom u Parizu. Zajedno s ovim ključnim profesorima u njegovu razvoju, još dva susreta imala su presudan utjecaj na ostatak njegova života: Bruno Seidlhofer, kao predstavnik bečkog stila, i Carlo Zecchi (Rim, Italija), i sam Busonijev i Schnabelov učenik, koji će nadahnuti Antoniolija da odsvira 21 Mozartov klavirski koncert.
Kao pijanist pozivan je da nastupa, solo ili s orkestrom, u glazbenim središtima diljem Europe, Izraela i Kanade. Njegov debi u SAD-u bio je 1991. s Nacionalnim simfonijskim orkestrom u Washingtonu, DC. Nastupao je na brojnim međunarodnim festivalima kao što su Montreux-Vevey, Luzern, Orpheum Soloists u Bad Ragazu, Radio-France u Montpellieru, Jeunesse Festival u bečkom Konzerthausu, festivali Merano i Sorrento u Italiji, Dubrovačke ljetne igre, Zadarski i Varaždinski festival u Hrvatskoj, Beogradski Proleni Pijanistički Festival u Srbiji, Pecs Napok u Mađarskoj, Enescu i Lipatti u Bukureštu, Lanaudière u Montréalu, Québec Festival d’Eté, Birmingham Festival of Arts i Wolf Trap u Washingtonu. Njegove radijske nastupe prenijeli su Europska radio zajednica i Zajednica javnih radija francuskog govornog područja.
Snimio je 20 različitih CD-a. Njegove klavirske snimke za izdavačku kuću Claves uključuju Debussyjeva 24 preludija, kao i djela Busonija i Joachima Raffa (1822.-82.) s Komornim orkestrom iz Lausanne pod ravnanjem Lawrencea Fostera. Posvećena djelima Franka Martina za klavir i orkestar, njegova prva ploča odmah je odlikovana “Grand Prix du Disque de l’Académie Charles Cros” u Parizu 1986., prije nego što je odabrana za IRCA u New-Yorku, zajedno s dvadeset najboljih ploča godine, prema pedesetak kritičara iz cijeloga svijeta.
Svoju dirigentsku djelatnost započeo je 1988. Od 1993. do 2002. bio je glavni gost-dirigent Temišvarske filharmonije (Rumunjska), s kojom je obišao nekoliko europskih zemalja i Brazil. Često preuzima i dirigentsku i solističku ulogu, kao u cjelovitim Mozartovim koncertima, ali i koncertima Bacha, Haydna pa čak i Chopina. U travnju 1995. u Atheneumu u Bukureštu, UNESCO i rumunjsko ministarstvo obrazovanja uručili su mu medalju Dinu Lipatti “kao znak visokog poštovanja”.
S Temišvarskom filharmonijom snimio je nekoliko ploča: 2 Mozartova klavirska koncerta za izdavačku kuću Claves; De Profundis Jeana Perrina, Koncert za klarinet Carl-Maria von Webera (solo dionica: Frédéric Rapin); za Timpani u Parizu dvije svjetske prve snimke: Amphion Arthura Honeggera i L’Impératrice aux rochers (pod pokroviteljstvom legendarnog Paula Sachera) te Geharnischte Suite i Brautwahl Suite Ferruccia Busonija. S Luksemburškim filharmonijskim orkestrom, snimka simfonijskih djela Jeana Crasa (1879.-1932.) nagrađena je s 5 dijapazona od strane poznatog francuskog istoimenog časopisa i još jednom “Grand Prix du Disque de l’Académie Charles Cros” (1997. ). Nedavno je ravnao 4 koncerta Jeana Perrina (klavir, violina, violončelo, trombon) s izvrsnim solistima i Kammerakademie iz Potsdama (Njemačka).
Antonioli vodi klasu virtuoznosti na HEMU Vaud Valais Fribourg (Haute Ecole de Musique, bivši Konzervatorij u Lausannei) gdje je i voditelj Odsjeka za klavir. Drži majstorske tečajeve od 1986. na otoku San Giulio na jezeru Orta u Italiji, na Glazbenoj akademiji u Sionu, Švicarska (Tibor Varga Festival, 1991.-94.), na ljetnoj školi European Piano Teachers Association u Dubrovnik, Hrvatska (1999. i 2001.), na Pariškom klavirskom programu Ecole Normale de Musique Alfred Cortot, Pariz, od 2006. na Musicalti u Rouffachu (Francuska), na Forum internacional Orihuela (Španjolska), na međunarodnoj Enharmonia Academy (Italija) i u dvorani Shiodome u Tokiju (Japan).
Godine 1995. pokrenuo je godišnji ljetni seminar za mlade soliste posvećen Mozartovoj koncertantnoj glazbi u suradnji sa Sveučilištem u Temišvaru. Osim toga, razna nacionalna i međunarodna natjecanja pozivaju ga da sudjeluje u njihovim žirijima.
Njegovo neumorno djelovanje kao solista i dirigenta rezultiralo je praizvedbama djela mnogih skladatelja, među kojima su Honegger, Lipatti, Perrin, Balissat, Fries, Metianu, Scolari, Derbès, Kovach; kao i prvo europsko slušanje čuvenog Le Jeu des Contraires Henrija Dutilleuxa (1989.) i nekoliko prvih svjetskih snimaka Honeggera, Martina, Crasa, Perrina, Derbèsa, Busonija, Balissata, Chaliera, Kovacha, Friesa, Gaudiberta.
O Antonioliju su snimljena dva filma W. Wehmeyera (Njemačka): Hearing Vocation (na otoku San Giulio, 2000.) i Listening Eyes , o odnosu s Temišvarskom filharmonijom (2002.).
U studenom 1999. Antonioli je izabran za redovitog člana Srednjoeuropske akademije znanosti i umjetnosti. U listopadu 2008. objavljena su cjelovita djela za glasovir Arthura Honeggera. Ova snimka, nastala na poseban zahtjev Honeggerove kćeri, nagrađena je s 5 dijapazona. Njegova posljednja dva CD-snimka romantičnih skladatelja (Chopin, Brahms, Fauré) u prekrasnoj akustici ženevske dvorane Victoria-Hall (1888.) (za njemačku izdavačku kuću Klanglogo, distribucija Naxos) posebno su cijenjena, osobito u Sjedinjenim Državama.